iluzije

San ili java?

Ulazim u dvoranu u svojoj skromnoj vjencanici, zaleci zasto ovaj put sve nije bilo raskosnije, bjelo, kao sto svako vjencanje i treba biti. Oko mene ljudi, razbacani kao na pozornici i svi caskaju i nazdravljaju, ali ja sam sama , izgubljeno posmatran tu masu cudnih  mi lica. Nikoga medju njima ne prepoznajem ali to nije ono sto me muci. Neki cudan osjecaj u meni mi govori da radim krivu stvar a ipak tako silno zelim okusati srecu ponovo. Negdje medju slavljenicima je i on, mladozenja, spazih krajickom oka… A, onda nastade tajac u dvorani i na licima prisutnih sam mogla osjetiti zbunjenost, odusevljenje i neki neopisivi osjecaj divljenja svakog od njih prema osobi koja je ulazila u dvoranu. Okrenuh se i ugledah zenu, visoku, crnu, preljepu poput neke vile iz bajki koje sam citala kao djevojcica. Njen ulazak je izazvao pravi tajac, cak i u meni. I dok sam njemo posmatrala raskosnu vjencanicu na njoj koja je lepsala oko njenog savsrenog tjela, osjetih tup bol spoznaje kako je ona,ona prava za njega……Ponosno je hodala onako visoka i elegantna ka oltaru dok su se ljudi oko nje panicno sklanjali praveci prostor da prodje to savrsenstvo prirode…..

Nisam uspjela vidjeti njegovo lice, nisam dozivila kraj price, jer su me jutarnje zrake probudile iz tog cudnog sna… Jos cudnije je to da sam bas taj dan upoznala nekoga sa kime sam vec neko vrijeme, a kako vrijeme prolazi sve vise pridajem panju tom cudnom snu, kojim mi je recena neka poruka koju ni dan danas nisam uspjela rjesiti.  A sta vi mislite???

Objavio anci u 4. lipanj 2007 13:03:00 | 2 comment(s)

patetika...

Vec odavno zelim izbaciti iz sebe mjesecima gomilane emocije, ali iz nekog razloga u meni nije bilo ni zelje, ni volje da to sebi  priznam tj napisem. A, i  rjeci u meni su presusile, i ma koliko se trudila iz mene nije izlazilo nista…. Racunar sam palila bezbroj puta i sjedila tupo gledajuci u bjelilo ekrana. Vec nakon prve otkucane recenice, vec bi odustajala. Zasto danas zelim pisati? Pitanja u meni bezbroj ali ni jedno ne nalazi odgovor.

….Kisan dan u meni uvjek budi neku sjetu i najradije bih dan provela u polumraku spavace sobe, napola sklopljenih ociju, evocirajuci uspomene koji je zaista mnogo….Lavina emocija je pokrenuta jos sinoc, kada mi se javio Kevin, covjek sa kojim sam provela vise od 6 godina zajednockog zivota, a koji vec zadnjih 8 godina ima samo status prijatelja u ime starih dana, posalo link sa slikama njega i njegove porodice. Ovaj nas “cudni” odnos je i danas ostao nesvacen od vecine mojih prijatelja i poznanika, koji znajuci tezinu pakla kroz koji sam prolazila nakon prekida, smatraju ovo nepostrebnim izlaganjem novim stresovima. Ja ne mislim tako, vec davno sam oplakala tu najvecu bol moga zivota. Ja nisam mogla dozvoliti da totalno prekrizim nekoga sa kime sam djelila krevet sve te godine, zajednicku trpezu, i ciju sam djecu nosila u svojoj utrobi. Na zalost nasa djeca nisu nikada ugledala svjetlo dana. Bizarno, ali postala su exponat u teglicama sa formalinom. Sjecam se njegovih suza nakon gubitka prve trudnoce. Dok sam se ja grcila od bolova uzrokovanih spontanim pobacajem, u suzama na njegovom licu osjecala sam gorak okus osude i razocarenja….

…. I dok gledam fotografije sedmogodisnjih djevojcica u njima prepoznajem tvoje crte i jedna misao mi prodje kroz glavu, zamaglivsi oci suzama koje su navirala bez prestanka….

Sjecam se da sam upravo tako zamisljala nase djevojcice…..

Sada sam sama 35-togodisnjakinja, zarobljena u svjetu sjecanja...... Sada znam da bog svakome pruzi bar jednu sansu u zivotu, a moja sansa je prokockana....

Placem i sama sebe mrzim radi toga. Mrzim patetiku ali ne mogu si pomoci ....

The End....

Objavio anci u 2. ožujak 2007 11:52:00 | 0 comment(s)

Pregorjela zarulja

Od svih osjecaja svojstvenih ljudskom bicu, uvjek mi je najteze padalo razocarenje. Upravo kada sam pomislila kako sam postala strucnjak u procjeni ljudi i zivotnih situacija, desilo se upravo to, razocarenje…. Mozda je ono vece iz razloga sto je tome predhodilo jedno veliko odusevljenje i euforija, pa je valjda i normalno sto se sve zavrsilo tako neslavno i izduvalo kao balon, probijen zarom cigarete. Zapalio si me pri prvom susretu,tvoje prisustvo je u meni budilo zivotinjske nagone. Nasa tjela su se savrseno uklapala, dodiri, poljupci, mirisi, pogledi. Joj juce sam lezala u tvom zagljaju sretna, a danas vec znam da ti nisi TAJ. Nisi svjestan da si samo jednom rjecju juce ugasio svu vatru u meni. Necu puno analizirati stvari, ali zaista mi nikada nece biti jasno, kada i kako sam postala ovakva???. Kako se samo preko noci sva taj strast pretvorila u ravnodusje????

Objavio anci u 17. studeni 2006 12:54:00 | 0 comment(s)

Zbunjena....

 U pitanju je moj bivsi , koji me nazvao radi nekog sudskog poziva koji sam mu ja predala jos sinoc, nakon sto mi je policija dolazila na vrata (uruciti ga licno). Ovo je vec sigurno peti poziv koji bi postar obicno ubacio u sanduce, i svaki put ja bi zvala mog bivseg i dogovarala susret u cilju da mu predam pristiglu postu. Od samog pocetka mi se nije dopadala ta ideja da glumim postara i da nakon svakog naseg susreta dodjem kuci potpuno emocionalno slomljena. Iz pocetka sam se mozda i radovala tim susretima jer koliko god znala da je to lose po mene, srce je zelilo da ga vidi ponovo. Svaki nas susret bi se sveo na kaficu u komsiluku i uvjek, ama bas svaki put njegov telefon bi zazvonio bar dva puta a onda bi on toboze maznim glasom govorio neke ljubavne izjave kao:”Maco, naravno da te volim”. Boze, evo i sada se sjecam te boli u meni nakon tih poziva. Mislila sam u sebi kako mu nije trebalo bas dugo da nadje zamjenu, a u stvarnosti sam se smjesila, glumila coolerku, a samo ja znam koliko su bolile te rjeci, ovaj pita upucene nekoj drugoj. Prolazili su mjeseci, smjenjivala se godisnja doba i moj bol je bila sve manja. Neznam kada se tacno to desilo, ali jedan dan pricajuci o njemu ,shvatila sam kako sam konacno izljecena. Nisu mi vise smetale njegove ljubavnice koje je uvjek dovodio na mjesta na kojima je znao da ce mene sresti. Nisu mi vise smetali zlobni komentari o tome kako je u mom automobilu vidjen sa njom negdje u Makarskoj. Sve mi je to postalo tako nevazno. U njegovoj glavi mi smo bili jedan od parova koji ostanu u normalnim odnosima i nakon prekida. Ja to nisam vidjela tako. Ipak, bila sam fer i svaki put bi mu  predala pristiglu postu. Medjutim, sinoc negdje oko 10 na mojim vratima se pojavila policija. Obzirom da se nikada nije javio ni na jedan poziv, dosli su mu  to uruciti licno. Objasnila sam da moj bivsi vec tri godine zivi na drugoj adresi i ne zeleci odati njegovu sadasnju adresu, potpisah neki papir cime se obavezah se da cu mu ja to licno predati. Odmah po odlazku policije, to sam i uradila a on se stvorio ispred mojih vrata u rekordnom vremenu. Objasnila sam mu o posjeti koja mi nije bila nimalo prijatna, predala taj document i zamolila da vidi o cemu je rjec. I dok je stojao tako pred mojim vratima, drzeci u ruci taj komad papira, ja sam sa nestrpljenjem cekala njegov odlazak. Naravno da ga nisam pozvala unutra, jer sam se zaklela samoj sebi da on nikada vise nece prokoraciti prag moga stana. Mislim da on nije ni ocekivao taj poziv, i savrseno mu je jasna moja hladnoca. Cudno je to kako se ljubav potrosi i nestane. Zapravo kada razmisljam o tome, istinski  se uplasim jer znam da nikada vise necu vjerovati u ljubav. I dok je on tako stojao pred vratima  citajuci sadrzaj onoga sto sam mu predala, ja sam naslonjena na vrata gledala u njega. Gledala i razmisljala. Sjecam se kako mi je u oci upalo raskopcano dugme kosulje koje je otkrivalo njegovo tjelo, ono koje sam nekad tako silno zelila. Kroz mene je prosla neka tuga i samo u jednoj sekundi moje srce je obuzela ta poznata slabost. Srce u meni je zadrhtalo ponovo. Nije mi se svidjelo to sto sam osjetila, ali isto tako onog momenta kada sam zatvorila vrata za njim ponovno je nestalo.

Objavio anci u 20. listopad 2006 16:04:00 | 1 comment(s)

BB

Jesen je vec lagano usetala u moju dusu, i kao i svaki puta do sada izazvala taj dobro poznati osjecaj gorcine, poznat svim onim nesretnim i usamljenim dusama. Ma koliko se borila da savladam taj osjecaj u meni, on je duboko prisutan i vec sastavni dio moga bica. Mrzim jesen i ma koliko bile ljepe boje opalog lisca razbacanog unaokolo u meni bude samo sjetu i prezir. Pokusavam vratiti sjecanja unazad, na momente kada sam nisam bila ovako sama, na trenutke kada sam bila sretna. Jesam li tada mrzila jesen? Jesam li tada uopste obracala panju na smjenu godisjih doba i jesu li me se te promjene uopste doticale?

Toliko sam ceznula da volim i budem voljena.

I kako je vrijeme odmicalo u trenucima ocaja vapila sam da mi se desi taj ljepi osjecaj ushicenosti radi nekog drugog, dragog mi bica, da sam zeljela pod svaku cjenu biti zaljubljena pa makar to bilo i beznadezno. Na kraju su se moje zelje i obistinile. Zaljubila sam se u  osobu sa kojom nemam buducnosti u osobu koja nije zaljubljena u mene. Ipak nas dvoje smo na izgled zaljubljeni par.  Licimo na sve sretne i zaljubljene parove dok setamo kroz park, drzeci se za ruke,  razmjenjujuci njeznosti. Zoves me maco, ni ne sluteci koliko tvoje rjeci bole. Slatka je to bol….

Znam da te djelim sa drugom, a tjesim se da te rjeci nisi vec ranije izgovorio, bar ne na ovom “nasem”jeziku. Ona je ostala na drugom kontinentu ali i dalje ste zajedno. Ja na jednoj strani polutke a ona na drugoj. Koja ce polovica prevagnuti? Na njenoj ruci je prsten, dato obecanje koje covjek tvoga kova nece prekrsiti. Mrzim jesen, jer me podsjeca na tebe i na odluku koju sam donjela da olaksam sebi ono sto bi se desilo i bolilo samo malo kasnije. Zbogom ljubavi, ova jesen nosice tvoje ime….

Objavio anci u 15. listopad 2006 20:47:00 | 2 comment(s)

e-mail, od danas mog bivseg mladica

Pazi, 99% muskaraca bi "povalilo" kakvo zensko na ljetovanju, a 1% bi to

priznalo zeni, vjerenici, djevojci... Dakle, ja nisam rekao da hocu, ali ti

kazem da bi vjerojatno to uradio ako bi mi se pruzila prilika. Iskren sam,

jebi ga. Mozda i tebe neko "povali" u Istri, ko zna? Al' ja znam da te necu

pitati gdje si bila i sta si radila, a ti mi svakako ne bi ni rekla ako bi

se to desilo. Ustalom, zasto ljetovanje odvojeno i sluzi??? ;-)))

Objavio anci u 1. kolovoz 2006 17:03:00 | 1 comment(s)

Rui :-)

Opet si u mojim mislima. Ne prodje dan a da ne pomislim na tebe moj virtualni prijatelju. I tako dok razmisljam o tebi, cujem zvuk primljene sms poruke. Hvatam za mobitel a vec znam da to si ti, jer medju nama je cudna energija. Otvaram poruku, ocima prelazim redove texta i moje usne se razvlace u osmjeh. Sretna sam. Na kraju poruke nesto sto nisam razumjela, portugalski.... Sonho contigo, desejo-te, nao te esqueco. Pronalazim ”site” sa mogocnoscu prevoda texta sa portugalskog na engeski. Topim se od rjeci za koje sam sigurna da dolaze ravno iz srca. Da, sanjam i ja o tebi, zelim te i nikada te necu zaboraviti. Jos uvjek pod utiskom primljene poruke otvaram folder sa tvojim imenom. Prelazim kroz desetine slika koje su slikane samo za mene, zagledam i najsitniji detalj na njima. Uvecavam ti usne, i zamisljam tvoje poljupce. Izgledas ljepo, visok i vitak, bas onako kako se meni dopada. Zamisljam se u tvom zagrljaju. U tvom pogledu vidim sebe. Cudno je to objasniti ali ja se vidim u tvojim ocima u tvom osmjehu. Znam da bi bili divan par. Osjecam to duboko u sebi, isto tako jasno kao sto i osjecam da ce se nasi putevi uvjek mimoilaziti. Ali, zasto sam te onda morala upoznati? Duboko vjerujem da nase poznanstvo ima neki razlog, ali ja ga joj uvjek ne mogu dokuciti.

Objavio anci u 9. lipanj 2006 16:29:00 | 1 comment(s)

Jos samo danas

Boze, kakav uzasan dan. Pitam se zasto me uvjek vrijeme inspirise?

Kapi kise na staklima prozora, suze na mojim obrazima. Vjetar povija grane drveca, a tvoje rjeci moju dusu. Osjecam se tako umorno, tako iscrpljeno  i svaki atom snage nestao je iz mene. Zelim ovaj dan biti sama i zelim gledati kroz prozorska okna kapljice kise kako se poigravaju na vjetru. Zelim mastati, odlutati negdje daleko iz ove mrske mi prostorije.Ovo nije bas svojstveno meni. Kriomice brisem suze sa lica. Ne zelim da ih  vide dusmani.

Razmisljam o tebi, moj virtualni prijatelju. Jedino si ti dotaknuo moje srce takvim intenzitetom kao ni jedan do sada. Dotaknuo i nestao u svoj virtualni svjet, gdje te moje ruke nisu mogle dokuciti niti moje usne zeljne tvojih poljubaca ljubiti....Cak i moja masta nije mogla doprijeti do tebe. Kazes da si stretan sa njom ali da i dalje svakodnevno razmisljas o meni. Ja sam tvoj nedosanjani san,tvoja tiha ceznja. Zelis me dodirnuti samo na tren, vidjeti moje oci, zagrliti me jako pa makar to trajalo samo 5 minuta. Ne, neces me vidjeti, neces me ljubiti i grliti jer 5 minuta nije dovoljno za ono sto zelim da ti kazem, za ono sto zelim da ti pruzim. I zato, neka ovo bude kraj, kraj necega sto nikada nije ni pocelo, a ipak boli tako jako.

Objavio anci u 1. lipanj 2006 15:41:00 | 3 comment(s)

ZIVOT IDE DALJE

Nakon  sedmomjesecne praznine u mome zivotu, a kada kazem praznine, mislim na onaj zivot nakon duze veze kada smo u nekoj vrsti vakuma, povrjedjeni i zeljni paznje a u isto vrijeme oprezni da zapocnemo nesto novo, ja am dosla u fazu kada zelim naraviti taj novi korak. A kako i zapoceti nesto novo, tek tako preko noci kada se postelja jos nije ni ohladila a jastucnice jos uvjek nose miris njega, miris koji sam toliko voljela? Faze patnje, tuge, svakodnegnog oplikavanja sebe i svega sto se desilo njegovim odlaskom, do momenata kada sam iluzije o njemu pretvarala u momente mrznje i prezira. I tako su se mjesale emocije i dok sam ja vjesto pokusavala kontrolisati njima, one su se otimale kontroli i prelazile nekim svojim prirodnim putem u stanje ravnodusnosti, a onda u stanje zaborava. I eto, nije trebalo dugo a ja sam vec ravnodusna i izljecena. A da sam sigurna u to, dokazala sam i prije neki dan kada mi je bivsi nagovjestio svoj stalni odlazak iz ovoga grada, odlazak negdje daleko, odlazak koji ce mu biti odskocna daska za jos mnoga druga zivotna putovanja. Kako sam odreagovala???? Pa zapravo, nije bilo neke reakcije, bila sam tupa jer glede njega to je jedina emocija koju nosim u sebi. Kada pokusavam oziviti neke ljepe uspomene iz proslosti, a bilo ih je, jednostavno ne mogu, jer sve mi izgleda nestvarno, i kao da nikada nije postojalo te ljubavi, kao ka nikada nije bilo “nas”, Cudno je to kako bacim u zaborav sve one sto me boli i tisti, a duboko u sebi znam da to ipak gomilam negdje u dusi i poput tempirane bombe koju nosim, spremna na momenat kada ce se aktivirati ponovo. Ne zelim pisati o njemu jer on je zavrsena prica vec odavno. Zelim samo reci kako mi neopisivo nedostaje osjecaj prisnosti, ljubavi i svega sto ide uz to. Zelim da ponovo volim i budem voljena ali iz nekog neobjasnjivog razloga nikako nemogu zamisliti ko bi to mogao da bude. Dosta je bilo prilika za to, a ima ih jos uvjek, ali mene ne privlaci ni jedan od tih muskaraca. U svakom nalazim mane, i kao da sam sada mnogo opreznija u izboru moguceg partnera. Naucila sam zivjeti sama sa sobom. Naucila sam da se volim i postujem, naucila sam da smisao zivota nije biti u vezi pod svaku cjenu. Znam da to nikada necu ni moci. Ali zelim, tako silno zelim osjetiti taj osjecaj srece, treperenja u stomaku i svog silnog ushicenja. Zelim voljeti a sto vise razmisljam o tome i zelim da se to desi, sanse su mi sve manje. To je neko prokleto zivotno pravilo…..

Objavio anci u 15. svibanj 2006 8:10:00 | 2 comment(s)

Blind date No 2 Part II

Znam da sam obecala nastavak price o mom drugom blind date-u, a sada nepunu sedmicu kasnije, mene je proslo odusevljenje oko cjele te situacije.

Prosao je i drugi izlazak, pa cak i treci….nakon cega se iskra strasti oko cjele sitacije iznenada ugasila. Ne znam je li to bas bilo iznenada ili ne, ali jako brzo cjelo odusevljenje ja zamjenila totalna ravnodusnost. Nas drugi izlazak je prosao OK. Treci je bio odlazak u kino koji je po mome misljenju i bio presudan za moje sadasnje raspolozenje. Sirove strasti 2 su u mom pratiocu probudile sexualnu zivotinju. Nasrnuo je na mene, poput manijaka, uspaljen, saputao je neke vec davno naucene odlomke, pomalo prostacke za moj ukus, ili tacnije za pocetak naseg druzenja. Poslije toga su usljedili praznici na koje je doticni navodno otputovao iz grada, ne otkrivajuci bas previse detalja. Iako sam nekako potajno ocekivala poziv da praznike docekamo skupa ali nista od toga se nije desilo. Vidno razocarana, unatoc brojnim sms porukicama, stvarala sam stit oko sebe. To je nesto sto uvjek cinim kada osjetim da bi me neko mogao povrjediti. Sljedeci poziv je usljedio neposredno nakon zavrsetka praznika. Zeli me vidjeti, sto prije....Naravno, ali strasno sam zauzeta oko fashion week-a, a to traje citavu sedmicu pa eto, daj da se cujemo nekada....zao mi je, stvarno sam u frci..............

Uh, ovaj put no more blind dates for me...... I mean it……

Objavio anci u 3. svibanj 2006 12:06:00 | 5 comment(s)